Uvod - Sunce - Merkur - Venera - Zemlja - Mars - Jupiter - Saturn - Uran - Neptun - Pluton
 
Jupiter
             
 
         
Najmasivniji od svih planeta i peti po udaljenosti od Sunca. Kada su drevni astronomi nazvali Jupiter po vladaru svih grčko-rimskih bogova, nisu bili svjesni njegovih pravih dimenzija, ali ime je bilo pun pogodak, jer je Jupiter veći od svih planeta sunčevog sustava zajedno. Ima uski sustav prstenova i više od 30 znanih satelita, od kojih je jedan veći od planeta Merkura i tri veća od zemljinog Mjeseca. Jupiter također ima unutrašnji izvor topline, što znači da emitira više energije nego što je prima od Sunca. Ovaj gigant ima najveću magnetosferu od svih planeta, a ponekad na određenim frekvencijama zrači više energije nego Sunce.
Revolucija traje 11,86 godina, dok rotacijski period ovisi o sloju koji se promatra. Tako na ekvatoru rotacija traje 9 h i 50 min, dok na većim visinama ona iznosi 9 h i 55 min.
 

Jupiter - najveći planet sunčevog sustava
 
Posebno je zanimljiva niska srednja gustoća od 1,33 g/cm3 (5,52 g/cm3 - Zemlja), zajedno s velikim dimenzijama i masom te kratkim periodom rotacije. Mala gustoća i velika masa ukazuje na to da je sastav i struktura Jupitera bitno različita u odnosu na Zemlju i ostale unutrašnje planete. Jupiter nema čvrstu površinu te prijelaz od atmosfere do jezgre nastupa postupno. Letjelica Voyager otkrila je raznolikost oblaka koji podsjećaju na zemljine ciklonalne i anticiklonalne pojave. Svi ti sustavi oblaka su u pokretu, a njihovo pojavljivanje i nestajanje ovisi o njihovoj veličini i lokaciji. Također su se mogle vidjeti promjene u boji niza slojeva koji tvore Jupiterovu atmosferu. Od tamno žute, koja vjerojatno karakterizira glavni sloj, preko sivih tonova smeđe i plave, do dobro znane velike crvene mrlje, što je Jupiterova najdugovječnija pojava.
   
Prava priroda velike crvene mrlje, bila je nepoznata još u ranim devedesetima unatoč opsežnim promatranjima letjelice Voyager. Na planetu čiji se sustavi oblaka mijenjaju u nekoliko dana, velika crvena mrlja je poznata od najranijih dana istraživanja Jupitera; barem 100, a možda i 300 godina. Njezine dimenzije su 26.000 puta 14.000 km što je dovoljno za smještaj dva planeta veličine Zemlje jedan pored drugoga. Velike dimenzije su vjerojatno odgovorne za takvu dugovječnost pojave. Velika crvena mrlja je ogromna anticiklona ili vrtlog čija je poprečna duljina veća od Zemljinog promjera, a smatra se kako se i vertikalno proteže jako ispod i iznad glavnog sloja oblaka.
         

Velika crvena mrlja, oluja koja traje već stoljećima
 

Osim velike crvene mrlje najviši sloj oblaka je bijeli sloj temperature oko 120 K (-150° C). Vjerojatno se sastoji od kristala amonijaka i analogan je vodenim oblacima (cirusima) na Zemlji. Na nižim visinama raspodjeljeni su žućkastosmeđi oblaci s razinom temperature od oko 200 K (-70° C), a sastoje se od amonijak-hidrosulfida. Tamno smeđa boja najnižih oblačnih slojeva pripisuje se sumporu. Oni su najtopliji oblaci s temperaturom koja iznosi oko 260 K (-15° C).

Jupiterova atmosfera sastavljena je od niza različitih plinova, poput: molekularnog vodika, helija, vode, metana, amonijaka, neona, natrija i ostalih mješavina različitih elemenata. Što se temperature planeta tiče, zanimljivo je kako se temperature iznad točke smrzavanja vode postižu pri tlakovima tek nekoliko puta većim od tlaka na morskoj površini na Zemlji. To se pripisuje Jupiterovom unutrašnjem izvoru energije, iako dio topline potječe i od hvatanja infracrvenog zračenja u takozvanom efektu staklenika. Na Jupiteru se događa i pojava koja se naziva termalna inverzija (povećanje temperature s visinom). Temperatura planeta raste od tropopauze do ruba atmosfere (područje stratosfere), za što je odgovorna apsorpcija sunčevog zračenja od strane plinova i aerosolnih čestica. Početni kemijski procesi koji su doveli do stvaranja života na Zemlji, vjerojatno su se zbili u prijelaznom mikrookolišu koji sliči sadašnjem kemijskom sastavu Jupitera, bez ogromnih količina vodika i helija. Tako je Jupiter ogroman prirodan laboratorij u kojem se koraci prema stvaranju života iznova ponavljaju, fascinirajući svojom kompleksnošću znanstvenike koji ga pokušavaju dokučiti.

   
O zbivanjima unutar Jupitera malo se zna, jer je nemoguće prodrijeti ispod njegovih oblaka. Teško je to procijeniti i na osnovi drugih pokazatelja, jer nije poznato kako se vodik i helij ponašaju pri temperaturi i tlaku za koji se pretpostavlja da vlada u samom središtu planeta. Centralna temperatura Jupitera procijenjena je na 25.000 K, jer poznato je da Jupiter zrači dva puta više energije, nego što je prima od Sunca.
 

Dokaz da i Jupiter ima prstenove
Tlak u centru iznosi 50 do 100 milijuna atmosfera. Čvrsto se vjeruje kako vodik na takvim tlakovima prelazi u metalno stanje, dok nije poznata prijelazna točka na kojoj se to događa, niti je poznato stanje vodika između znanog, laboratorijski postignutog stanja i stanja kada kada on prelazi u metal. Nepoznanicu predstavlja i topljivost helija u vodiku na tim temperaturama i tlakovima, što rezultira nastajanjem višekomponentnog sustava. Zaključeno je kako vodik dominira nad helijem u odnosu 14:1 te da se prijelaz iz molekularnog u metalni vodik javlja kod promjera od 3 ekvatorijalnog radijusa planeta.
Sateliti

Io
 

Europa
 

Ganimed
 

Kalisto
Prvi objekti u sunčevom sustavu, koji su otkriveni uz pomoć teleskopa bila su četiri najsvjetlija Jupiterova satelita. Otkrio ih je Galileo, dok im je imena dao njemački astronom Simon Marius, koji je bio Galileov suvremenik i suparnik. Poredani prema rastućoj udaljenosti od planeta nazvani su: Io, Europa, Ganimed i Kalisto, po legendarnim likovima blisko povezanim s Jupiterom odnosno Zeusom iz Grčke mitologije. Inače Jupiter ima 16 znanih satelita. Na osnovu misija Voyager 1979. godine saznali su se pravi podaci o ova četiri satelita. Tako je zaključeno kako su Kalisto i Ganimed veliki poput planeta Merkura te da zajedno s Europom imaju površinu prekrivenu vodenim ledom i još da dva unutrašnja satelita imaju puno veću gustoću od onih vanjskih.
Površinom Kalista dominiraju udarni krateri koji su nastali još u prvih 500 milijuna godina od formiranja sunčevog sustava. Nije nađena nikakva unutrašnja aktivnost koja bi mogla narušiti izgled kratera još od pradavnih vremena.
Za razliku od Kalista, na Ganimedu se mogu razlikovati tamna i svijetla mjesta. Tamni dijelovi satelita su najstariji i pokazuju najveću koncentraciju kratera, dok svijetli dijelovi predstavljaju niz grebena i brazda koje se međusobno presjecaju.
Europa je potpuno drugačija od prijašnja dva satelita, unatoč činjenici da je i ona prekrivena ledom. To je zato što vjerojatno još uvijek postoji unutrašnja aktivnost satelita, jer je površina Europe najglađa od svih tijela pronađenih u sunčevom sustavu do sada. Pretpostavlja se da voda iz unutrašnjosti izvire na površinu pretvarajući se u zaleđeni ocean. Njezina površina prekrivena je nizom tamnih pruga i zaobljenih grebena čija visina ne doseže više od nekoliko stotina metara.
Io se kroz teleskop doimlje crveno-narančast, a nema ni indikacija vodenog leda na površini. Na osnovu tih nalaza, znanstvenici su mislili kako kako će se Io razlikovati od drugih satelita, ali ih je prava istina još više iznenadila. Vulkanska lava, umjesto udarnih kratera, ispunjava površinu satelita, a Voyager je 1979. proučavao erupcije devet vulkana. Taj nevjerojatni nivo aktivnosti čini Io tektonski najaktivnijim objektom u cijelom sunčevom sustavu. Energija za te vulkanske aktivnosti zahtijeva posebno objašnjenje, jer samo radioaktivno zagrijavanje nije dovoljno za tako malo tijelo kao što je Io. Smatra se da energija dolazi zbog djelovanja ostalih satelita i Jupitera na Io, stvarajući plime koje oslobađaju dovoljno energije za promatranu vulkansku aktivnost.
Za određeni broj unutrašnjih satelita Jupitera, smatra se kako su nastali kao i sam matični planet, dok su vanjski sateliti vjerojatno tijela koja je Jupiter zarobio u svoju orbitu.
Povijest promatranja
Misija Pioneer 11 1974. godine otkrila je prsten materijala u orbiti oko Jupitera, što je kasnije potvrdila misija Voyager. Prsten se sastoji od mikrometarskih čestica koje uzrokuju raspršivanje upadnog svjetla. Izvor čestica su vjerojatno velike gromade ili mali sateliti unutar prstena kao što su sateliti JXIV i JXVI.
Smatra se da je Jupiter nastao sudaranjem i spajanjem ledenih planetezimala koji su formirali njegovu jezgru koja je dalje privukla veliku količinu najzastupljenijih elemenata, a to su vodik i helij.
         
[vrh]