20. srpnja 2002. godine Valpovština je dobila još jednu kulturno-etnografsku priredbu. Nazvana je Vatre na konjari i održana je u Zelčinu. Ovako neobično i pomalo zagonetno ime valja odmah i objasniti.

Kako bi se bolje shvatilo treba se vratiti na početak 20. stoljeća pa i ranije. U ta vremena nije bilo mogućnosti spremanja stočne hrane na duga razdoblja, a u proljeće je hrane obično bilo manje. Seljaci su imali običaj noću tjerati konje na konjaru. Konjara je pašnjak u blizini sela gdje su izvedeni radni konji (većinom kobile) na noćnu ispašu. Čuvali bi ih, obično, stariji muškarci jer to nije bio teži fizički posao, a mladi su se odmarali od svakodnevnog rada u polju i drugdje. Čuvari bi na konjaru ponijeli pokrovac (domaće tkanje od starih krpa dužine metar i pol; = šarenica) ili suriju (ogrtač od čoje ukrašen ornamentima) za zaštitu od noćne hladnoće. Obično ih je bilo nekoliko jer u društvu se, uz rakiju i slaninu, šunku ili kobasicu, lakše bdije. Pri tomu bi zapalili vatru. Okupivši se oko nje uz svirku na samici, dvojnicama ili, u novije vrijeme, usnu harmoniku te prepričavajući sjećanja o starim vremenima kao i aktualnim seoskim događanjima dočekali bi jutro. Potom su kobile vraćane kućama i prezane za nove poslove, a navečer ponovo tjerane na konjaru i tako cijelo proljeće sve do lipnja. Tako je bilo do Drugog svjetskog rata.

        Vatre na konjari je priredba kojoj je osnovni cilj njegovati običaje vezane uz konje. Tako je bilo i na premijeri na kojoj su pored stručnjaka sudjelovali i glazbenici, pjesnici i slikari.

O konjima i konjogojstvu govorili su mr.sc. Mirjana Baban, profesorica na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku i dugogodišnja aktivna sportašica u konjičkim disciplinama, te gospodin Marko Kuna iz đakovačke ergele. U kulturno umjetničkom dijelu programa sudjelovali su tamburaši i izvorna pjevačka skupina KUD-a Sokadija Ivanovci, Marjančaci, Zelčin te izvorna pjevačka skupina iz Bocanjevaca. Slikari Boris Kujek i Zdenko Krulić izložili su svoje radove tematski posvećene konjima. Svoje pjesničke uratke čitali su Lujo Medvidović, Ivan Benak, Stjepan Smit, Mirko Novoselić, Marta Đurović, Nada Malević, Lenka Vidošić i Franjo Mandić. Program je vrlo uspješno vodila dvanaestogodišnja Ana Berečić.

Program je završen u dvorištu Mjesnog odbora paljenjem vatre kako bi se dočarao ugodaj starih, prošlih vremena.

Cjelokupni program od ideje do organizacije djelo je jednog čovjeka, zanesenjaka, Ijubitelja i poštovatelja slavonske tradicije Miroslava Varžića. Vatre na konjari nije prva priredba i udruga koju je osnovao i organizirao.

Već prve Vatre na konjari izazvale su zavidan interes posebno među seljanima. Pokazalo se da i stariji ne pamte i ne poznaju ovaj običaj. Stoga gospodin Varžić i njegova nastojanja zaslužuju pot-poru cijelog sela te lokalne samouprave.

Piše: Stjepan Najman

VATRE NA KONJARI

Poleti srce

Za topotom kopita

Dušu upleti radosnu

U grivu što vijori

I srce nek'ti

Životnu snagu

Slavoniji ljubljenoj

Stavi pod noge

I štropot kola

I tamburice cilik

Neka te grli

Pod suncem šokačkim

Pogledaj radostan

Svoj životni put

Dok rzaj plemenit

Jutamjom razliježe rosom

Poslušaj srca kliktaj

O čovječe dragi

Dok uzde sapete

U vječnost te vode

M. Varžić