"MALA  JANA"

(Iz zbirke dječjih priča "Trio zvan Grozota" Antoanete Klobučar)

Naša trojka je imala rođake koji su živjeli vrlo, vrlo daleko. Nana, Čupko i Žućka su čuli da postoji neka Jana koja je stara otprilike kao i Čupko, ali je nisu nikada vidjeli. Šuma u kojoj su živjeli Jana i njeni roditelji nalazila se blizu velikog grada. U gradu je bilo puno tvornica, automobila i dimnjaka. To je sve jako prljalo zrak. I oblaci iz kojih je padala kiša su isto tako bili zaprljani. Tako da je padala neka čudna kisela kiša. Od te kiše se drveće počelo sušiti. A i mnoge životinje u Janinoj šumi su bile bolesne. Jana je jako kašljala i teško disala. Brzo se umarala i nije mogla trčati. Nikada se nije igrala. Jer, čim bi to pokušala, počela bi kašljati.  Zato je uvijek bila vrlo tiha i mirna. Samo, i pored toga, Jana je kašljala sve više i više. 

Njeni roditelji su se jako uplašili. Zaključili su da hitno mora otići nekamo gdje je zrak čist. Tada su se sjetili svojih rođaka iz Male šume. Po golubu pismonoši su pitali bi li Jana mogla doći kod njih na neko vrijeme. Odgovor je naravno bio - DA, samo neka dođe. I tako se Jana uputila na daleki put. Ona tu udaljenost nije mogla prehodati, pa ju je tata cijelo vrijeme nosio na leđima.  Nakon dvadeset dana hoda, potpuno iscrpljeni, Jana i njeni roditelji došli su do brloga u kojem je živjela naša medvjeđa obitelj.

  Trio se stvarno obradovao Jani i odmah su joj htjeli pokazati sva skrovita mjesta i sve moguće vragolije. No, sa zaprepaštenjem su ustanovili da ona jedva hoda i da je stalno umorna. Trojka takvog medvjedića u životu nije vidjela. Bila je gora čak i od djeda Sivka, koji je bio najstariji medvjed u čitavoj Maloj šumi. Zatim su naši medvjedići  Janu pokušavali zabaviti na sve moguće načine. Donosili su joj najbolje poslastice do kojih su došli, pričali najveće i najluđe dogodovštine. Samo, izgledalo je da nju ništa ne zanima i ne veseli. Na kraju su medvjedići odustali i otišli se igrati bez nje. Janini roditelji su se pozdravili s njom i vratili nazad u svoju šumu. Nisu htjeli da i oni smetaju. Dosta je već što je ona tu.

Jana je prvih deset dana skoro samo spavala. Budila se samo da malo pojede i opet bi zaspala. Za to vrijeme Čupko je iščašio šapu, Nanu su izbole pčele, Žućka je pala i pri tom joj je ispao zub. Srećom, bio je to mliječni zub, pa se nitko zato nije previše uzbuđivao.  

A onda je Jana počela biti više budna. Bila je i znatno veselija. Doduše, nije se igrala s našom trojkom, ali je vrlo znatiželjno i s velikim zanimanjem promatrala njihove nestašluke.

Morali su joj sve do najmanje sitnice ispričati. Koliko je Čupko našao jaja? Gdje su bila? Što su ptice radile kad su vidjele da ih nema? A mogu li oni sada mogu sjediti na jajima, pa da se ptičice ipak izlegu?

Najednom je bila tako puna pitanja da joj jednostavno nisi mogao na sva odgovoriti. A i kašljala je sve manje i manje. Svi su se tome jako veselili. Poslali su Janinim roditeljima  po golubu dobre vijesti: Jana ozdravlja. Roditelji su bili presretni.  

Nakon mjesec dana Jana je počela pratiti  našu trojku kad se ne bi jako udaljavali od brloga. Bila je još uvijek vrlo spora i slaba. Čim bi pokušala brže, počela bi kašljati. Ali je svejedno bila jako sretna, jer se ipak puno bolje kretala nego prije.  

Naša trojka je sa čuđenjem zaključila da je ona zapravo nevjerojatno veseo medvjedić. Bila je uvijek spremna za šalu i zafrkanciju. A oni su mislili da je dosadna i da se pravi važna!

- Baš smo bili šašavi - upravo su se ljutili na sebe.

Malo po malo, Jana se sasvim oporavila. Nakon tri mjeseca roditelji je nisu mogli prepoznati. Bila je zvrknutija i nemirnija čak i od članova naše trojke (a njihova mama je mislila da je to nemoguće)! Roditelje je dočekala viseći naglavačke sa stabla i veselo brundajući neku pjesmicu. Janini roditelji su odlučili da će zauvijek ostati živjeti u Maloj šumi. Ne mogu vam reći tko je zbog toga bio sretniji, Jana ili naša trojka.

POVRATAK NA GLAVNU STRANICU KNJIGE