Mirko On Line

    Posljednjom promocijom posljednjeg prosinca u ovom stoljeću predstavljen je književni prvijenac Đakovčanina Mirka Kladarića. U organizaciji Gradske knjižnice i čitaonice u petak, 17. prosinca, održan je osobit književni susret koji je privukao pozornost mnogih Đakovčana. Osoba koja se u tri desetljeća očitovala u svim medijima od Đakovštine, Slavonije, Hrvatske, do inozemstva, osoba koja je ostala vjerna mikrofonu i svom Radio Đakovu, sada se predstavila knjigom o đakovačkom djetinjstvu.

    Uvodno slovo o knjizi iznio je prof. Željko Mandić, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice. "Naslovna nas sintagma knjige "Povratak u djetinjstvo" zavarava i iznevjeruje, jer ćemo na njezinim stranicama uzalud tražiti doživljaj djetinjstva dočaran iz perspektive odraslog čovjeka; u njoj ne dominira postupak retrospekcije, karakterističan za tu vrst književnog izraza", rekao je prof. Mandić.

    Književno-teorijski knjigu je predstavio prof. Nikola Bićanić, izrekavši njezinu vrijednost u okvirima đakovačkog izdavaštva, a posebno što je to jedna od rijetkih knjiga namijenjena osnovnoškolcima. Autor je knjigu izrekao u dva dijela: lirskom izričaju i proznom stvaralaštvu na nivou realnog i irealnog svijeta. Ukoričeno je 19 pjesama i 5 proznih uradaka ilustriranih Kladarićevom rukom. Drugi je dio posvećen njegovoj rodnoj Pašenici, čarobnom mjestu življenja, snova i mašte jednog davnog dječaka po imenu Mirko i njegovih prijatelja. Taj dječak sada je djed i svoje retke posvećuje desetogodišnjoj unučici Nikolini, a Nikolina je djedovu knjigu ukrasila s tri svoja likovna izražaja.

    Kao dugogodišnji prijatelj o Mirku Kladariću, njegovom životu, starom Đakovu i književnom izričaju govorio je Adam Rajzl.

Stela Poljarević, 22.prosinca 1999. Đakovački glasnik

    Tko je Mirko Kladarić ? Zasigurno nema niti jednog Đakovčanina koji nije poznavao ovoga vrsnog novinara, kulturnog djelatnika, pisca, voditelja zabavnih priredbi, pjesnika, karikaturistu, crtača stripova, sakupljača narodnih običaja, pjesama i zanimljivosti iz hrvatske i đakovačke povijesti, suradnika Radio Osijeka i Hrvatskog radija, urednika Đakovačkog glasnika, potpredsjednika Matice hrvatske Đakovo...

    Mirko Kladarić rođen je 13. kolovoza 1946. godine, a umro je 7. kolovoza 2000.

    Kulturno stvaralaštvo započinje u dječačkim danima kada u svojoj Pašenici priređuje i izdaje 49 brojeva Pašeničkih novina. Godine 1963. Mirko Kladarić zapošljava se na Radio Đakovu gdje je kao spiker i urednik mnogobrojnih emisija radio do 1994. Mnogi Đakovčani još sa sjetom pričaju o Mirkovim emisijama "Vi birate, mi emitiramo", jedne od prvih kontakt emisija u Slavoniji koja je godinama bila najslušanija radijska emisija. Nakon odlaska s Radio Đakova, kojega nikada do kraja nije prebolio, zapošljava se u Centru za kulturu kao animator kulture, ali i dalje ostaje vezan uz radio, sada kao suradnik Radio Osijeka i Hrvatskog radija Zagreba, pripremajući priloge iz slavonske narodne baštine. U svojoj dugogodišnjoj karijeri Mirko Kladarić bio je voditelj "Đakovačkih vezova", član uredništva "Revije Đakovačkih vezova", počasni predsjednik KUD-a "Sklad". Zaljubljenost prema slavonskoj narodnoj baštini i književnosti Mirko Kladarić pokazao je i objavljivanjem prvog đakovačkog stripa prema motivima Reljkovićevog Satira iliti divljeg čovika. Mirko Kladarić iskazivao je i svoju neizmjernu ljubav prema djeci, pa je izašla i njegova knjiga pjesama i priča za djecu "Povratak u djetinjstvo". Prerana smrt nije dopustila Mirku Kladariću da dovrši svoju novu knjigu pod naslovom "Šokac u bilom svitu" koju članovi Matice hrvatske u počast na svoga potpredsjednika i sve ono što je učinio za kulturu grada Đakova objavljuju u trećem Zborniku Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara.

 U povodu 8. svibnja - Dana Grada Đakova, posthumno Mirko Kladarić je dobio veliko priznanje:

 - Nagradu za životno djelo Grada Đakova.

    Prigodom dodjele, primajući nagradu, njegova supruga Ljubica, koju je Mirko često spominjao kao Cicibelu, je rekla: - Drago mi je da je nagrada našega grada pripala upravo mom mužu koji ga je neizmjerno cijenio i volio. Kroz svoj novinarski rad pisao je i govorio o njemu kao o čovjeku s kojim se družite svakoga dana. Zadnjih je godina života želio dovršiti knjige, a u mirovini se baviti samo novinarstvom.

Mirko Kladarić: Divani Joze Đakovačkog, Matica hrvatska Đakovo, 2002

Na drugu godišnjicu smrti, u nazočnosti članova obitelji, prijatelja, kolega i brojnih poštovatelja, 08.08.2002.u Gradskoj knjižnici i čitaonici predstavljena  je knjiga «Divani Joze Đakovačkog» Mirka Kladarića, u okviru programa Đakovačkog ljeta. Govoreći o liku i djelu pokojnoga Mirka prof. Miro Šola istaknuo je kako je ova knjiga zapravo velika zahvala Matice hrvatske, u čijem je izdanju izašla, čovjeku koji je do svoje smrti bio potpredsjednik te đakovačke udruge. Podsjetio je kako je Mirko bio svijetli primjer nekolicine ljudi koji su u našem gradu uvijek samozatajno i revno radili, ne očekujući velike honorare za svoj rad. Posebno je bila vrijedna njegova novinarska dimenzija jer je kao osoba puna iskustva odgajao mnoge novinarske generacije i cjelokupno svoje novinarsko znanje i talent prenio na mlade.
«Divani Joze Đakovačkog» prikazuju Mirka kao novinara, kolumnista, pripovjedača, karikaturista i strip crtača, a ukoričenje ovih radova pokušaj je očuvanja trajnog spomena na našeg poznatog sugrađanina i tek mali dio njegove stvaralačke djelatnosti, naglasio je prof. Mirko Ćurić.
Pokojni je Mirko ipak najuspješniji bio u tekstualnom izričaju jer je pisao jednostavnim, čitateljima pristupačnim stilom, ali stilom koji ima svoje vrijednosti. Njegove su priče otvorene, zanimljive, i pune topline, ali i bola, nostalgičnosti i tuge, rekao je Ćurić zaključujući da je u tim kratkim crticama s tematikom svakodnevice Mirko ujedno prikazao i otkrio sebe kao čovjeka.
U ime obitelji Kladarić izdavačima knjige i svima onima koji čuvaju uspomenu na pokojnog Mirka zahvalio je njegov sin Mario koji je izrazio nadu da će se, s obzirom na ostavštinu, možda već u skorije vrijeme pojaviti neka nova publikacija s radovima njegova oca.

                                         Danijel Geošić, 09. kolovoza 2002. Radio Đakovo

KOLUMNE I PRIČE IZ MORA U NAMA I OKO NAS

Knjiga Divani Joze Đakovačkog nazvana je po istoimenoj kolumni koju je nekoliko godina objavljivao u Đakovačkom glasniku, odnosno, po istoimenom junaku serije njegovih karikatura, pandanu Voljevicinom Grgi ili Reisingerovom Peri. Valja ovdje spomenuti kako je devedesetih Kladarić afirmirao još jednog junaka u svojim karikaturama - Zuzi Cajtunga - nastalog po živom predlošku mjesnog kolpotera Antuna Zuzjaka - Zuzija.
Ova knjiga pokazuje tri stvaralačke dimenzije Mirka Kladarića, novinarsko - kolumnističku, pripovjedačko - fikcionalnu i stripovsko - crtačku. Uz tekstualni dio knjige objavljujemo dio njegovih izabranih karikatura, kao i dijelove dva njegova stripa; Satir iliti divji čovik kojeg je nacrtao po predlošku istoimene Relkovićeve knjige i njegov autorski, neobjavljeni strip povijesne tematike - Crna strijela. Strip će tijekom 2002. biti objavljen u Đakovačkom glasniku. Čisto crtački, tehnički, gledano Mirkove karikature i stripovi nisu bili savršeni. Najveća kvaliteta njegovih karikatura je duhovitost i umijeće prepoznavanja smiješnih stvari u svijetu koji nas okružuje, a kod stripova su ideja i način na koji je priča ispričana iznad tehničke kakvoće crteža. Mirko je prvenstveno bio čovjek riječi, pa tek onda crteža, a kao olakotna okolnost mu je činjenica da je na tom području bio pionirom u Đakovu.
Knjiga Divani Joze Đakovačkog podijeljena je u tri dijela: u prvom dijelu je izbor iz kolumni Divani Joze Đakovačkog s podnaslovom Od sudbine ne možeš pobić', u drugom dijelu je izbor iz kolumni Iz kutka pravog trenutka podnaslovljen Kad zapjeva mali ptić, malen ptić, fićfirić, a u trećem je dijelu donesena zbirka kratkih priča To more u nama, podnaslovljena od samog autora kao zapisi iz života našeg običnog.
Prva dva dijela knjige donose đakovačku zbilju burnih devedesetih kroz pogled "malog čovjeka", čovjeka iz puka koji promatra sve one turbulentne mijene oko sebe; rat, demokratske promjene, preoblačenje kaputa, svjetonazora i političkih uvjerenja, raspad PIK-a, malu i veliku politiku, strahuje za svoje radno mjesto, raduje se hrvatskim uspjesima, žalosti nad hrvatskim "grijesima i propustima", slika naš (malo)gradski ambijent i mentalitet, dotiče se glazbe koju slušamo, kruha kojeg jedemo, mjesnog sporta, zabave, kulture i povijesti, ali i bolesti koja ga je razarala. Iako oba ova dijela knjige imaju sličnu tematiku i logično se nadovezuju jedan na drugog, glavni razlozi razdvajanja u knjizi su jezični. Divani Joze Đakovačkog je sočan, duhovit, obojen lokalizmima, arhaizmima, barbarizmima, iskrivljenim  riječima njemačkog ili turskog podrijetla kakve su koristili "stari Đakovci", on je pun iskonske narodne mudrosti i pogađa pravo u središte problema kojeg u tekstu obrađuje. Kolumne Iz kutka pravog trenutka napisane su književnim jezikom i pokazuju kako različit način izražavanja daje i različite rezultate. U ovim kolumnama je Kladarić izravniji, jasniji, ali mnogi će ih pretpostaviti Divanima Joze Đakovačkog, ponajprije zbog manje slikovitog jezika.
Zbirka kratkih priča To more u nama, zapisi iz života našeg običnog, pokazuje jednog drugog Mirka Kladarića. Po nostalgično-sjetnoj atmosferi možemo ove priče povezati s nekima od priča iz zbirke Povratak u djetinjstvo ( Kruh, Vunene cipele...), ali je odabirom forme riječ o jednom novom, nepoznatom Kladariću. On odabire model u teoriji književnosti znanog kao short story ili kratka priča. A kratka priča je oznaka za otvoren prozni iskaz ( i na početku priče i na njenom kraju ), koji kao zapis o fragmentu iz svakodnevnice upućuje na stanje unutar njega, ostvarujući pri tome i formalnu i stilsku ekonomičnost, a sve s ciljem postizanja jedinstvenog dojma, kako piše u svojoj knjizi Montaža citatnih atrakcija o prozi Quorumovaca dr. Helena Sablić Tomić, a te rečenice jasno oslikavaju način na koji su napisane priče u zbirci To more u nama. Doista su priče iz ove zbirke "zapisi o fragmentima svakodnevnice", iz "života običnog", kako ih naziva sam autor, priče bez velikih događaja i poznatih junaka. Priče odlikuje karakteristična plošna isprepletena struktura, događaji su nelogično izdvojeni i naizgled nepovezani. Sve priče su otvorenog kraja, problemi junaka koje smo na čas upoznali nisu razriješeni: priče su nedovršene, kako kaže dr. Krešo Nemec za tu vrstu proze, "bez početka i kraja".
  Mirko izdvaja iz mora života koji nas okružuje male ljude i male događaje, nepoznate i naizgled beznačajne. Izdvaja ih, oblikuje kratke prozne tekstove, nabijene nostalgičnom, ranjivom atmosferom ljudske slabosti, prolaznosti, tuge koja je ispod površine svake ljudske egzistencije. Ne znam je li to bilo zbog smrti koja mu se neumitno približavala, dok je razaran rakom pisao ove priče, ili zbog prave naravi Mirkove osobe koja se skrivala iza njegove duhovitosti i otvorenosti, čini mi se da je tuga glavno obilježje ovih priča. Duboka, iskrena tuga. Tuga jer moramo ostariti, tuga jer se ljudi prestaju voljeti, tuga jer se međusobno ne razumijemo, tuga jer su jedni odbačeni ili usamljeni, tuga jer jedni imaju suviše, a drugi premalo, tuga jer su premnogi nesretni. Priče o tuzi, mogla bi se zvati ova zbirka. O Mirkovoj, o našoj, o svačijoj tuzi. Priče odlikuje i duboki lirizam, a neke od njih gotovo da su pjesme u prozi.
  Svijet ispričan u ovim kratkim pričama jest onakav kakvim ga je vidio Mirko, ali i onakav kakav on možda dosita jest. To je svijet jednog malog grada, Đakova, ali zbog svoje otvorenosti i univerzalnosti, svijet bilo kojeg grada i bilo kojih ljudi. Iako najčešće prikazuje svijet svoje mladosti, vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina, uklapajući se pomalo u generacijski model "sentimentalne književne arheologije" o rock naraštaju iz malih hrvatskih gradova i odrastanju, kakvu su pisali ili pišu Pavličić, Cvenić, Tribuson ili o Đakovu Kalman i Haner, ove proze prikazuju drugu stranu tog vremena. Pomalo u dosluhu s talijanskim neorealizmom, jer su intermedijalni poticaji vrlo brojni u Mirkovim prozama, s posebnim osjećajem i simpatijom za siromašne i odbačene jer i njegovo, Mirkovo, djetinjstvo bilo je siromašno, djetinjstvo u kojem je išao u školu u "vunenim cipelama", a često je bio gladan kruha. Mislim da su neke priče iz zbirke To more u nama, ono najbolje, u čisto književnom, fikcionalnom, smislu, od onoga što je Kladarić napisao. I stoga mi je više žao što se nisu ostvarile njegove želje kazane na badnje jutro 1999., dok smo on, prof. Nikola Bičanić i ja sjedeći u jednom đakovačkom kafiću pričali o Đakovačkom glasniku, o književnosti i kovali planove za budućnost. Mirko je otkrio kako mu je upravo ozračje oko Matice hrvatske, Gradske knjižnice i Đakovačkog glasnika, književni krug koji se u Đakovu stvorio krajem devedesetih godina XX. stoljeća, dalo nove stvaralačke poticaje i silno je želio proživjeti još nekoliko godina i zapisati i objaviti sve one "libre" koje je imao u glavi. Teška bolest, rak, savladala ga je iako se optimistično borio do kraja života ( o tome govori i jedna njegova kolumna koju objavljujemo u knjizi) i većina onoga što je želio učiniti ostalo je neostvareno. I zbog toga je bilo veliko moje iznenađenje kad sam od Nikole Bićanića dobio rukopis meni nepoznatih priča To more u nama, a kasnije od Mirkova sina Marija i e-mailom ukucani tekst. Još sam više bio iznenađen zrelošću i kakvoćom onog što je napisano. Mirko je zaista postao "pravi" pisac i ako nas gleda negdje odozgo, vjerujem da će biti sretan što mu i ovom knjigom to još jednom priznajemo.

                                                                                     Prof. Mirko Ćurić

To more u nama