U Đakovu je 7.kolovoza 2000.godine umro Mirko Kladarić, poznati đakovački radijski voditelj, novinar, voditelj zabavnih priredbi, urednik, pisac, pjesnik, karikaturist, crtač stripova, sakupljač narodnih običaja, pjesama i zanimljivosti iz hrvatske i đakovačke povijesti. Teško je i nabrojiti čime se sve bavio ovaj iznimno nadareni čovjek koji je zasigurno jedan od najznačajnijih osobnosti đakovačke medijske i kulturne scene u drugoj polovici XX. stoljeća. "Mirko je mali veliki čovjek" – kako je napisao Stjepan Kardoš, ali to je samo djelomice točno – centimetrima mjereno on zaista spada među “malene” ljude, ali po svemu ostalom bio je velik: ponajprije kao čovjek, ali i kao iznimno vrijedan i plodan u svakoj djelatnosti u kojoj se ogledao.

U trenutku svoje prerane smrti bio je zaposlen u Centru za kulturu Đakovo na mjestu animatora kulture i novinar-urednik Đakovačkog glasnika te obnašao funkciju dopredsjednika đakovačke Matice hrvatske, člana uredništva Revije Đakovačkih vezova i počasnog predsjednika KUD-a Sklad. Posljednji njegov životni rad je novinski tekst od desetak kartica o 34. Đakovačkim vezovima objavljen u 134.broju Đakovačkog glasnika. Moram reći da sam kao glavni urednik Đakovačkog glasnika imao tu čast surađivati gotovo sedam godina s Mirkom i priznati kako sam mnogo toga od njega naučio. Bio je on, kako je jednom rekao gospodin Mate Zorić, prvi đakovački demokratski izabrani gradonačelnik, prototip lokalnog novinara, u najboljem smislu onoga što ta riječ znači: čovjek koji voli i poznaje svoj grad, ali i koji zna tu svoju ljubav prenijeti na papir ili kroz eter. Doista, u novinarskom smislu, vjerojatno su Mirkovi tekstovi ono ponajbolje što se nalazilo na stranicama Đakovačkog glasnika i njegova prerana smrt je za sve nas ogroman gubitak. Tko će nadoknaditi Mirkove tekstove, tko će iz rukava izbaciti onolike crtice, karikature, tko će pogledati na naš grad iz “kutka pravog trenutka” kao Mirko. Tko će, uostalom, oslikati svojim perom sve one Đakovčane koji nas voljom života i smrti napuštaju. Znao sam u šali reći kako je Mirko u našim novinama zadužen za nekrologa: toliko ih je toplih i lijepih napisao, toliko je toga znao o poznatim i nepoznatim Đakovčanima koji su odlazili s ovoga svijeta. Sada eto Mirku ja pišem nekrolog i žalim što ne znam tako efektno i tako toplo opisati velikog čovjeka, kako bi to on znao. Zadnji nekrolog koji je napisao bio je o poznatom kino-operateru "Zmaju" pod naslovom “Moj život je kratak bio i prolazan kao san…” Takav je i Mirkov život bio: kratak, prekratak za sve ono što je mogao dati, za sve one “libre” koje je govorio da će napisati. Jedna je bila skoro gotova: trebala se zvati Šokac po bilom svitu, a u njoj je Mirko mislio iznijeti doživljaje sa svojih čestih putovanja. Nekoliko tjedana prije Mirkove prerane smrti mi iz Đakovačkog glasnika dogovorili smo se sakupiti njegove briljantne kolumne Iz kutka pravog trenutka i uknjižiti ih, kao iznenađenja Mirku, ali nažalost on je umro prije nego smo to ostvarili.

Vratimo se njegovom bogatom životu. Rodio se 1946.godine u Đakovu gdje je proživio cijeli svoj život. Odrastao je u svojoj mitskoj Pašenici, u siromašnoj obitelji, bez oca. Od djetinjstva pokazuje talent za pisanje pa kao dječak uređuje i izdaje 49 brojeva rukopisnih Pašeničkih novina. Od 1963. zaposlen je kao spiker na Radio Đakovu i postaje njegovim najvažnijim voditeljem u povijesti – postaje simbolom ove postaje i cijeloga Đakova. Njegova emisija "Vi birate mi emitiramo" zasigurno je jedna od najpopularnijih radijskih emisija na prostorima istočne Hrvatske. Stereotipna je već priča o tome kako su po glasu Mirka svi doživljavali kao stasitog markantnog muškarca, nalik junacima američkih filmova iz njegova zlatnog doba, a onda bi se iznenadili kada bi vidjeli nejako, gotovo dječačko tijelo iz kojeg je izlazio prekrasan macho-glas.

Iako je imao niz prigoda otići iz Đakova i “napraviti karijeru”, jer se u našim malograđanskim glavama karijerom smatra samo ono što se postigne u Zagrebu, Mirko nikada nije prihvatio sirenski zov metropole i zauvijek je ostao vjeran svom Đakovu. Ipak, sredinom devedesetih odlazi s Radio Đakova i zapošljava se u Centru za kulturu iako je rad na radiju ostao njegova tiha patnja.

Uz voditeljski posao crtao je karikature, a njegov Joza za Đakovačane je ono što su Grga ili Pero u Hrvatskoj. Objavio je prvi đakovački strip po motivima didaktičnog spjeva Satir iliti divji čovik Matije Antuna Reljkovića, objavio je pregršt različitih članaka, putopisa, reportaža, osvrta, humoreski, kolumni, knjigu pjesma i priča za djecu Povratak u djetinjstvo…

Teško bi bilo sve nabrojiti jer je Mirko u svom radu bio iznimno plodan. Iako nikada nije završio visoke škole bio je iznimno obrazovan, načitan, obaviješten – pravi vrhunski intelektualac kako ga je nazvao doktor Krajina šef osječke Ontologije na posljednjem koncertu kojeg je Mirko vodio, naravno humanitarnom, za nabavu uređaja za otkrivanje raka dojke. Nažalost, Đakovčani nisu znali prepoznati značaj ove priredbe, niti shvatiti da svojim dolaskom odaju počast Mirku Kladariću kojemu su životni dani bili odbrojeni – bilo ih je tada tek stotinjak. Znao je i Mirko da su mu dani odbrojeni, ali se nije predavao. Bio je pun optimizma, hrabro se suočio s bolešću, ali pobijediti nije mogao. Rak je bio jači i njegovo tijelo je polagano kopnilo.

U utorak 8.kolovoza 2000.godine, pet dana prije njegova 54.rođendana, sahranjen je na đakovačkom groblju. U gradu kojeg je najviše volio, jednom dirljivom ljubavlju kakva se malo kada nađe kod ljudi u malim gradovima, nesvjesnih ljepote koja ih okružuje, sanjajući besmisleno i bespotrebno o drugačijim mjestima za život gdje će se kao ljudi moći potvrditi i ostvariti. A Mirko je pokazao da se i u malom Đakovu može biti veliki čovjek. To je on bio za sve nas koji smo ga poznavali i na nama je da se njegovo mjesto u ovom gradu pravilno odredi. On je čovjek koji u njemu zaslužuje svoju ulicu i mnogo štošta drugo…

Teško mi je govoriti o prijateljima koji su otišli zauvijek. Nadam se da ćemo se jednog dana sresti tamo gdje svi moramo doći i da ćemo zaslužiti mjesto na pravoj strani pored Nebeskog Oca. Bit će teško nastaviti bez Mirka, ali se živjeti i pisati mora. Jer tako bi htio i on koji je uvijek, za razliku od nekih drugih đakovačkih novinara njegova naraštaja, podržavao i pomagao mlade.

Neka ti je Mirko laka hrvatska i đakovačka zemlja. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Prof. Mirko Ćurić