Čuvarica govora i grada

Ono što će dojmiti svakog čitatelja Osječke pričaonice potpuna je, neupitna, sudbinska ljubav Osječana prema svojem gradu, malom Parizu, kako su ga nekoć zvali, te sam taj kolokvijalni naziv mjesta svjedoči o njegovoj pripadnosti visokoj kulturi europskog profila. Tu nam ljubav s mnogo nježnosti, ganutljive ljudskosti, sentimentalnosti i blagotvornog humora majstorski posreduje Ljerka Antonić.
Premda je autorica nastojala biti tek kozerskim kroničarem svojega grada, stvari su joj na najbolji mogući način iskliznule iz ruke. Riječ je tu, jednostavno, o dobroj literaturi rafinirane pripovjedne energije, osobita stilističkog strukturiranja, tekstovne konzistencije, te je Osijek dobio jedinstvenu knjigu o sebi samome.

(Izvadak iz recenzije prof. dr. Gordane Slabinac, objavljene u Vijencu broj 57, 7. ožujka 1996.)

Osječki kaleidoskop Ljerke Antonić

( isječak iz recenzije prof. dr. Bogdana Mesingera)

... Ljerka Antonić načinila je ovom knjigom dobrohotno gnijezdo našem duhu. Uđemo u nj i počinjemo se radovati s njom. Šaliti se skupa s njom. Igrati se jezikom. Ili dozvoljavati da nas ona zavodi svojom igrom. A ona je pravi jezični arhivar Osijeka. Riječ šatre daje i osobi, i predmetu, i događaju lokalnu boju. Životnu boju. Svjetluca. Osvjetljava i ono što je bilo prije zgode. Jer riječi imaju svoje sjećanje. Kada ih dozovemo izričući ih one dozivaju sa sobom i svoj predživot.
Nije li to naš predživot?
... Stoga ovu kolumnisticu osjećamo svojom. I potrebna nam je poput jutarnje kave. A čitanje novina učinit će nepotrebnim. Novine su i tako samo kronični registrator briga.
Stoga je ovo terapeutska knjiga. Liječnici bi je trebali prepisivati receptima svim bolesnicima koji boluju od kronične tjeskobe.