Smijeh Linotypa

Pripomenak "Osječka pričaonica", tek mnogo kasnije preimenovana u rubriku "Temporamutanturi", pa u "Novinarske mirodije", potom u "Smijeh linotypa", nastavljajući s "Inventurom - otvoreno", počela je izlaziti u "Glasu Slavonije" svibnja 1984., uglavnom u subotnjem, revijalnom obličju lista. Uvijek je bila "garnirana" karikaturama i ilustracijama osebujnog "Glasovog" karikaturista Tibora Ileša.

Nastala je kao prijeka potreba da se na jedan drugi, pomalo smiješan, kozerski način zabilježe ljudi i događaji, svakodnevni puls drevnog grada Osijeka, kao i neka sjećanja i filinzi starih Esekera, te njihova budna promatranja i reagiranja na razne pojave suvremenih esekerskih radosti i tužnosti. Sve kroz prizmu smijeha, smiješka, osmijeha, uglavnom u otklonu k vedrijoj životnoj strani. Jer smijeh je čovjeku toliko svojstven.
... Tek mala zgoda, kao zorna prikazba esekerskog "švabiša". Razgovaraju dvije mlade radnice u bivšem Tiskarskom zavodu "Krbavac&Pavlović", kasnije "Litokarton":
- Roza, vi hajs ta fogl vos šraj in ta fru?
- Ah, ta fogl! Pućpuruć! (Roza, kako se zove ptica, koja se glasa u rano jutro? A, ptica! Pućpuruć!)

Osječka pričaonica

Osječka pričaonica, tek mnogo kasnije preimenovana u rubriku Temporamutanturi, pa u Novinarske mirodije, potom u Smijeh linotypa, nastavljajući s Inventurom - otvoreno, počela je izlaziti u Glasu Slavonije svibnja 1984., uglavnom u subotnjem, revijalnom obličju lista.

Uvijek je bila garnirana karikaturama i ilustracijama osebujnog Glasovog karikaturista Tibora Ileša. Nastala je kao prijeka potreba da se na jedan drugi, pomalo smiješan, kozerski način zabilježe ljudi i događaji, svakodnevni puls drevnog grada Osijeka, kao i neka sjećanja i filinzi starih Esekera, te njihova budna promatranja i reagiranja na razne pojave suvremenih esekerskih radosti i tužnosti. Sve kroz prizmu smijeha, smiješka, osmijeha, uglavnom u otklonu k vedrijoj životnoj strani. Jer smijeh je čovjeku toliko svojstven.
... Tek mala zgoda, kao zorna prikazba esekerskog "švabiša". Razgovaraju dvije mlade radnice u bivšem Tiskarskom zavodu "Krbavac&Pavlović", kasnije "Litokarton":
- Roza, vi hajs ta fogl vos šraj in ta fru?
- Ah, ta fogl! Pućpuruć! (Roza, kako se zove ptica, koja se glasa u rano jutro? A, ptica! Pućpuruć!)

Blues za šnajdericu Herminu

Izvanredno iskrojena proza! ... istaknuta književna znanstvenica dr. Julijana Matanović kontekstuirala je Blues za šnajdericu Herminu u praksi hrvatskog ženskog pisma i poetičkih modela ovog desetljeća. Podsjećajući nas da devedesete obilježava ratna i ispovjedna, odnosno autobiografska tematika, Julijana Matanović je ukazala upravo na knjigu Ljerke Antonić kao onaj rukopis koji bilježi sitnice i sve ono čemu prijeti zaborav.

Blues pripada onom dijelu suvremene književne produkcije, koja u sve većoj mjeri smatra da ima pravo pisati o vlastitom životu, jer spisateljski subjekt više ne vjeruje ni u velike ideje, ni u heroje naspram kojih bi taj subjekt trebao biti slab i marginalan. Štoviše, spisateljski subjekt uglavnom nema nikakvih više iluzija o povijesti, pa stoga Julijana Matanović navodi upravo primjere određenih povijesnih reminiscencija likova u knjizi Ljerke Antonić, kako bi se poantiralo da se na ovim prostorima tijekom vremena ništa ne mijenja...

(Glas Slavonije, 25. listopada 1999., autor Igor Gajin)

Sakadaš

Čuvarica iskonskog pogleda Sakadaš, haiku poezija, recenzija prof. Delimir Rešicki ... Pažljiviji čitatelji mogli su zamijetiti autoričinu sklonost književnosti i uopće duhovnosti Dalekoga istoka, koja je sada posve ovjerena zbirkom haiku stihova Sakadaš.

Stihopisom, koji tako zorno pokazuje kako je Ljerka Antonić, doista, u stanju fenomenološku poziciju svojega zen-pogleda dovesti u stanje ljekovite redukcije i duhovnog pročišćenja, u stanje prvotnoga poetskoga čuđenja. Pezija bilo koje vrste i bilo koje kulturološke paradigme, parafrazirat ću znameniti Šimićem stih s početka Preobraženja, doista počinje iz čuđenja i Ljerka Antonić jedna je od onih koja čitatelju vraća, napisat ću pomalo tautološki, to čudo čuda - stih koji nam u svijest vraća sve ono što smo zaboravili u gorespomenutoj, otužnoj mehanici sve šarenijega, ali i ispraznijega (virtualnoga) svakodnevlja.
Bijeg od usamljene gomile odveo ju je natrag k prirodi u kojoj se tako živo čuvaju sve uspomene na trenutak davnoga misterija stvaranja, samo taj misterij treba znati prepoznati u onome što je ispred, ali i iza oka. Bespogovorno duhovno ekološka, ova zbirka stihova tako će nas vratiti u mir i spokoj, ali i uzdrhtalost djetinje spoznaje, ondje gdje možda dugo niste bili, a trebali bi odmah požuriti kako bi se bar zamalo vratili nekome davnome i možda boljem sebi...

(Crteže za zbirku Sakadaš izradila je Karmen Andrašić Antonić)

Žurim na Susret ugode

Kako sam mislila da neću moći, a onda sam ipak napisala knjigu "Žurim na Susret ugode" DEVEDESET DEVET ... Vrijeme je lako prolazilo, o knjizi se sve više govorilo, nisam još ni bila svjesna u što se upuštam, no moj nemirni duh odgovorio je ipak na izazov - zašto ne?

Konačno, i sama sam sudjelovala u Susretima ugode kao gost, pratim ih od samih početaka sa svojim prijateljicama, upoznala sam mnogo izuzetno zanimljivih i dragih ljudi na tim malim domjencima, slušala sam mnogo lijepih, istinitih priča poznatih lica, umjetnika, liječnika, prosvjetnih djelatnika, snimatelja, novinara, političara..., valjalo je "obraditi" devedeset devet susreta. Na stotom je Susretu, među inim, bila predstavljena i knjiga "Žurim na Susret ugode".
Susreti ugode se nastavljaju, uljudbena udruga Festina lente (Žuri polako) organizira ih povremeno, uz nove, vrlo atraktivne susrete "Grad i svijet", raste "štof" za neku novu knjigu. Možda jednog dana...